O gradu

Grad Novi Marof

Grad Novi Marof smješten je u južnom dijelu Varaždinske županije. Na zapadu graniči s Gradom Varaždinskim Toplicama, Općinom Ljubešćica te Krapinsko-zagorskom županijom (općinama Budinšćina i Hraščina), na jugu s općinama Visoko i Breznički Hum, jugoistoku s Koprivničko-križevačkom županijom (Općinom Gornja Rijeka), na sjeveru s općinama Beretinec, Sveti Ilija i Gornji Kneginec, a na sjeverozapadu s Gradom Ivancem. Prometno-geografski položaj je povoljan jer prostorom Grada prolazi jedan od glavnih državnih prometnih pravaca Goričan-Zagreb-Rijeka, na kojeg se vežu ostali cestovni pravci državnog i županijskog značaja iz smjera Zaboka, Ivanca, Ludbrega i Križevaca.

Područje Grada prostire se na 111,75 km², što čini 8,86% ukupne površine Županije.

Grad Novi Marof administrativno se dijeli na 23 naselja: Bela, Donje Makojišće, Filipići, Gornje Makojišće, Grana, Jelenščak, Kamena Gorica, Ključ, Krč, Madžarevo, Možđenec, Novi Marof, Orehovec, Oštrice, Paka, Podevčevo, Podrute, Presečno, Remetinec, Strmec Remetinečki, Sudovec, Topličica i Završje Podbelsko.

Prema površini najveće naselje je Možđenec s 10,05 km², a najmanje je naselje Filipići površine 0,96 km². Sjedište Grada je naselje Novi Marof.

Prema Popisu stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj 2011. godine Grad Novi Marof ima 13.246 stanovnika,

Nadležnost Grada Novog Marofa kao jedinice lokalne samouprave

Grad Novi Marof u svom  samoupravnom djelokrugu obavlja poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a koji nisu Ustavom ili zakonom dodijeljeni državnim tijelima i to osobito poslove koji se odnose na:

  • uređenje naselja i stanovanje,
  • prostorno i urbanističko planiranje,
  • komunalno gospodarstvo,
  • brigu o djeci,
  • socijalnu skrb,
  • primarnu zdravstvenu zaštitu,
  • odgoj i osnovno obrazovanje,
  • kulturu, tjelesnu kulturu i šport,
  • zaštitu potrošača,
  • zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša,
  • protupožarnu i civilnu zaštitu,
  • promet na svom području
  • te ostale poslove sukladno posebnim zakonima.

Naselja Grada Novog Marofa

Utemeljenje Novog Marofa

Kada se govori o nastanku i geografskom položaju Novog Marofa, najčešći su zaključci istraživača kako je to mjesto osnovano sredinom 17. stoljeća, u vrijeme kada je Nikola III. Patačić svojim vojničkim zaslugama obitelji Patačić pribavio nove posjede. U blizini današnjeg grada Novog Marofa, u nekadašnjem Lepinju koji danas kao toponim ne postoji, već je dio današnjeg Podevčeva, obitelj je oko 1666. godine dobila kuriju Novi Maroff. S druge strane postoji stajalište kako je za nastanak Novog Marofa zaslužna druga plemićka obitelj, obitelj Erdödy. Prema tom se tumačenju pretpostavlja da su današnji Novi Marof stvorili posljednji vlasnici Grebengrada koji su sredinom 18. stoljeća izgradili svoj novi „dom“ oko kojeg se počelo razvijati naselje.

Najnovija istraživanja pružaju malo drugačiji uvid u čitavu priču oko prvog spomena i nastanka mjesta Novog Marofa. Za shvaćanje navedenog moraju se spoznati dvije činjenice. Prva je da se dosad najstariji otkriveni spomen naziva Novi Maroff u povijesnim dokumentima ne odnosi na današnju lokaciju Novog Marofa, već na plemićku kuriju u ranije spomenutom mjestu Lepenju. Druga je iznimno važna činjenica da se zbog malog broja otkrivenih izvora koji govore o nastanku Novog Marofa nikako ne bi smjelo zaključiti da je samo jedna plemićka obitelj zaslužna za razvoj dotad pustog poljoprivrednog područja koji se još od vremena antike nalazilo u blizini cestovnih putova i koje je zbog svoje geografske pozicije bilo strateški pomno odabrano. Ono što je svakako pridonijelo razvijanju mjesta na prostoru današnjeg Novog Marofa prisutnost je dviju iznimno važnih i uglednih plemićkih obitelji u podnožju Grebena. Te su plemićke obitelji ženidbenim vezama bile povezane s drugim velikašima koji su pridonijeli razvoju područja u dolini rijeke Bednje.

U Državnom arhivu u Varaždinu pronađen je dokument kojem se navodi dosad najstariji spomen naziva Novi Maroff seu Lepenye. Isprava je datirana u 1664. godinu, dvije godine ranije od spomena dobra Novi Maroff u rukopisu zbornika Status familiae Patachich koji se dosad smatrao najstarijim otkrivenim spomenom Novog Marofa.[1]

Zahvaljujući dosadašnjim istraživanjima i dokumentima iz Hrvatskog državnog arhiva te Državnog arhiva u Varaždinu, moguće je na određeni način rekonstruirati postanak dosadašnjeg grada Novog Marofa. On se svakako nadovezuje na ranije spomenute dokumente s obzirom na to da je prema kuriji u Lepenju današnje mjesto i dobilo naziv. Moguće je da se nerazvijeno i nenaseljeno područje uz neposrednu blizinu Bednje počelo postupno razvijati nakon što je 1689. godine Marta Oršić-Patačić pokrenula izgradnju nove zgrade pri Novom Marofu. [2] Budući da se izgradnja te zgrade poklapa s godinom vjenčanja Baltazara Patačića i Terezije Gereczi,[3] postoji mogućnost da je spomenuta kurija trebala biti namijenjena novom bračnom paru i da je ona u prvom trenutku nazvana Nova Curia. Godine 1697. u dvorcu Nova Curia kraj Remetinca rodio se Aleksandar Patačić.[4] Da se Nova Curia nalazila negdje na području današnjeg grada Novog Marofa zaključuje se proučavanjem zbornika Status familiae Patachich gdje se navodi kako 1706. godine dobru Nova Curia Baltazar Patačić pridružuje dobra Granu i Možđenec.[5] Ta su naselja i danas prva do mjesta Novog Marofa. Nije poznato u kojem je trenutku odlučeno da će posjed Nova Curia preuzeti naziv već postojeće kurije u Lepenju. U kasnom srednjem pa i ranom novom vijeku takav je pristup bio uobičajen. Kurija Novi Maroff u Lepenju ostala je samo zidana zgrada, a posjet Nova Curia ,odnosno mlađa zgrada i posjed prozvan Novi Marof, lokacija oko koje će se stvarati teren za buduće – današnje naselje. Tijekom prve polovice 18. stoljeća obitelj Patačić postupno gubi interes za svoja dobra oko Novog Marofa te ih obitelj Erdödy otkupom vraća 1747. godine.[6]

Da je naselje Novi Marof postojalo na današnjoj lokaciji i prije 1776. godine, koja se među narodom zadržala kao godina osnutka Novog Marofa, svjedoči i Baltazar Adam Krčelić u svojoj knjizi Annuae. On navodi mjesto Novi Marof kao lokaciju kroz koji se prolazi, u kojoj se boravi i na koju gleda mjesto Možđenec, i to prije 1776. godine.[7]

Sve izneseno upućuje na to kako je teško govoriti o jednoj godini u kojoj je osnovano mjesto Novi Marof. S obzirom na dosad otkrivene izvore mogu se samo navesti njegovi najraniji spomeni, objasniti u kojem su obliku pronađeni u dokumentima te se tako može pokušati interpretirati prošlost ovog kraja.

[1] Državni arhiv u Varaždinu, Obiteljski fond Erdödy, red.br.: 530,kut. 51,sig. 22a.

[2] Božena FILIPAN, „Odnos topličkog i grebenskog vlastelinstva i plemićkih obitelji te njihove donacije marijanskim svetištima“, Podno Grebengrada-Sub castro Greben, gl.ur. Anđelko KOŠĆAK, Ogranak Matice hrvatske Novi Marof, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Zagreb, Novi Marof, 2011.,156-157.

[3] Pavao MAČEK, Rod Patačića od Zajezde-rodoslovna rasprava, Društvo za povjesnicu zagrebačke nadbiskupije „Tklačić“, Zagreb, 2004.,129.

[4] Mario KEVO, „Prvi spomen Novog Marofa“, Croatica Christiana periodica: časopis instituta za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, god.26 ,br.49, 2002., 132.

[5]  Aleksandar Antun PATAČIĆ, Status familiae Patachich sive illius Honorifica, aeyue ac Utilis, ex Archivis, et Documentis Authenticis  desumpta, 1740., Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Digitalizirana baština, 44.

[6] Pavao MAČEK, „Rodoslovlje grebenske grane i novomarofskog ogranka roda Erdedskoga (Erdödy)“, Podno Grebengrada –Sub castro Greben, gl.ur. Anđelko KOŠĆAK, Ogranak Matice hrvatske Novi Marof, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „ Tkalčić“, Zagreb, Novi Marof, 2011.,52-53.

[7] Baltazar Adam KRČELIĆ, Annuae ili Historija 1748.-1767., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1952.,26, 155,245.

Bela

– ruševine srednjovjekovnog templarskog burga (“Pusta Bela”), grobna kapela obitelji Ožegovića Belskih i Barlabaševačkih, Bela Stara i Bela Nova.

Grebengrad

-ruševine srednjovjekovnog fortifikacijskog objekta izgrađenog krajem XII. ili početkom XIII. stoljeća, kapela sv. Vida. Početkom XVIII. stoljeća ruševina.

Madžarevo

– Župna crkva sv. Vida i Jurja sagrađena 1824. godine. U popisu župa Zagrebačke biskupije Ivana arhiđakona goričkog iz 1334. godine spominje se Župa s crkvom sv. Stjepana, a u popisu 1501. godine današnja Župa sv. Vida.

Novi Marof

– Jednokatni kasnobarokno-klasicistički dvorac tlocrta četverokuta s unutarnjim dvorištem i vlastitim perivojem. Najvjerojatnije nastao nadogradnjom i proširenjem prvotnog objekta podignutog u drugoj polovci XVII. stoljeća, između 1666. i 1697. godine. Objekt je u današnji izgled proširen i nadograđen 1783. godine. Danas Specijalna bolnica za kronične bolesti Novi Marof.

Oštrice

– Kapela sv. Fabijana i Sebastijana iz druge polovine XVIII. stoljeća.

Remetinec

Župna crkva i svetište Blažene Djevice Marije Kraljice sv. Krunice. Tu se nalazio franjevački samostan, a jednoborodnu crkvu najvjerojatnije je 1467. godine počeo graditi Zagorski grof Ivan Vitovec Grebenski. Nastradala za turskih pustošenja, crkva je obnovljena 1646. – 1657. godine, a zatim je više puta popravljana i obnavljana. Baltazar II. Patačić je crkvi, 1704. godine, dogradio obiteljsku grobnu kapelu. Sustavna sanacija i restauracija crkve započela je 1991./1992. godine, a traje i danas.

Znameniti ljudi

Ljudevit Erdödy

Posljednji vlasnik Grebengrada, početkom 18. stoljeća sagradio je barokni dvor u Novom Marofu, po uzoru na ostale zagorske dvorce. Ladanje je nosilo naziv “Novi Marof”. Njegov sin Karlo, sklon lovu i veliki ljubitelj prirode, uređivao je perivoj oko dvorca u kojem su zasađene brojne autohtone i egzotične vrste drveća i ukrasnog bilja, a šume na području Pake, pretvorio je u lovišta i zoološki vrt. Lovište je uništeno nakon 1918. godine.

Lujza Erdödy

Rođena je 31. siječnja 1853. godine u Beču, supruga grofa Rudolfa Erdodya, posljednjeg vlasnika dvorca u Novom Marofu, zapamćena je kao velika dobrotvorka. Već 1885. godine osnovala je bolnicu, koju je uzdržavala dvadeset godina. Grofica Lujza podupirala je razne humanitarne udruge, kao i crkve novomarofskoga i varaždinskoga kraja. No, Lujza Erdody bila je i velika pijanistica i skladateljica brojnih skladbi- popijevki, koje su se izvodile u koncertnim dvoranama širom Europe.

Baltazar II. Patačić

Najpoznatiji je član vlastelinske obitelji Patačić, rođen u Vidovcu kraj Varaždina 1663. godine, osnivač je družtva doktorah vinskih prozvano Pinta i pokrovitelj izgradnje kapele Sv. Antuna Padovanskog u Crkvi Blažene Djevice Marije- Kraljice Sv. Krunice u Remetincu. Baltazar je kapelu dao izgraditi 1704. godine, a u kripti kapele je i pokopan kao i još neki članovi obitelji Patačić.

Barun Metel Ožegović

Istaknuti član hrvatskog narodnog preporoda, bio je vlasnik Bele, koju je u to doba i pretvorio u mjesto na kojem su se okupljali svi istaknuti ljudi tadašnje Hrvatske. Barun Metel Ožegović osnovao je „Ilirsku čitaonicu“ u Varaždinu 1838. godine koja je bila prva takva ustanova na prostoru Hrvatske. Sto godina nakon njegove smrti, 1990. godine na znanstvenom skupu u Varaždinu odlučeno je da prva hrvatska čitaonica dobije ime po svojem osnivaču. Metel Ožegović umro je 1890. godine. Sahranjen je u obiteljskom mauzoleju, kapelica posvećena Marijinom Uznesenju, koji se nalazi u sklopu dvoraca Bela I i Bela II.

Ivan Rabuzin

Jedan od najistaknutijih slikara svjetske naive i hrvatske umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, rođen je 1921. godine u Ključu kraj Novog Marofa. Tematiku lirskih krajolika umjetnik zasniva na osebujnim oblicima, kugli i krugu te slikajući oblake, brežuljke, cvjetove i šume, razvija svoj osobni način slikanja zvan peindre a la Rabuzin. Slike ovog majstora kista zauzimaju mjesta u muzejima naivne umjetnosti širom svijeta.

Mirko Rački

Akademski slikar, grafičar i slikar muralija, rođen je u Novom Marofu 1879. godine, a nakon školovanja u Varaždinu i Zagrebu, odlazi u Beč i Prag na slikarsko obrazovanje. U vrijeme I. svjetskog rata boravio radove je izlagao na izložbama u Engleskoj, gdje je i postigao veliki uspjeh. Ilustrirao je Mažuranićev ep „Smrt Smail- age Čengića“, Danteovu „Božanstvenu komediju“, izradio je brojne muralije i freske ,a 1946. i 1947. godine bio je direktor Moderne galerije u Zagrebu. Svoje je radove izlagao širom Europe. Mirko Rački umro je u Splitu 1982. godine.

Grebengrad

Kontinuitet života i prisustva ljudi na području smještaja novomarofskog kraja svakako je mnogo stariji no što nam to mogu potvrditi pisani izvori, ali sa sigurnošću se može govoriti o najmanje osam stoljeća neprekidnog prisustva ljudskog bića na ovom ozemlju. Naime, kada se razmatra prošlost Novog Marofa i njegovog užeg okružja prvenstveno se treba krenuti prema nedalekim obroncima Ivanšćice gdje se smjestio najznačajniji objekt prošlosti ovoga kraja, utvrđeni grad Greben.

Prvi spomen ovog fortifikacijskog objekta javlja se u pisanim izvorima, odnosno ispravi ugarsko-hrvatskog vladara Andrije II. Arpadovića (1205.-1235.), još 1209. godine. Spomenutom ispravom kralj je Varaždincima, zbog pružene pomoći prigodom njegova zatočenja u nedalekom Knegincu, podijelio povlastice te utvrdio granice gradskog posjeda. Na rubu tog posjeda smjestio se “…castrum Greben…”.

Greben ili poznatiji kao Grebengrad predstavljao je, prema veličini, drugu utvrdu Hrvatskog zagorja, a smjestio se na obroncima Ivanšćice, na jugozapadnoj granici varaždinskog gradskog posjeda. Putem pisanih izvora povijest ove utvrde i njenih vlasnika može se fragmentarno pratiti sve do početka XVIII. stoljeća, kada se u spisima zagrebačkog Kaptola spominje kao ruševina. Kada je i tko sagradio ovu utvrdu nije poznato, ali pretpostavlja se da je podignuta krajem XII. ili u prvoj polovini XIII. stoljeća. Naime, u ispravi Andrije II., koja je nastradala u požaru, Greben se spominje kao utvrda, ali veće desetak godina kasnije, 1220. godine u potvrdnici uništene isprave izdanoj od strane mladog kralja (prijestolonasljednika) Bele II. (1235.-1270.)
lokalitet se spominje kao selo, odnosno kao “…villa Greben…”.

Između ostaloga to je jedan od razloga sumnji u izvornost Andrijine isprave pa neki autori zaključuju kako je utvrda sagrađena, kao dio fortifikacijskog sustava koji se počeo graditi, po provali Tatara u ove krajeve. Prema njima Grebengrad je 1247. godine sagradio knez Farkaš.

Prvim vlasnikom ovog feudalnog dobra spominje se, prema vladarskoj ispravi iz 1209. godine, knez Gardun čiji će potomci uzeti pridjevak “de G(e)reben” te će, uz manje prekide, gospoštiju zadržati do gašenja obitelji koncem XV. stoljeća. Idući spomen vlastelinstva datira tek iz 1277. godine kada knez Gardun s braćom pred zagrebačkim Kaptolom izmjenjuje neka zemljišta s Jurjem Branićem i njegovom braćom, a koji mnogi autori neopravdano predstavljaju kao stjecanje dobra od strane predaka izvorne grebenske vlastele.

Naime, takve se tvrdnje kose s podacima iz vladarske isprave Karla Roberta izdane, 10. prosinca 1322. godine, Hektoru Vukoslavovom. Kasnije je vlastelinstvo prošireno još nekim naseljima, poput Zamlake 1324. godine itd.

Nepoznato je od kada potomci prvotno kneza Garduna uz ime nose i dodatak “de G(e)reben”, no njegov prvi spomen nalazimo krajem XIII. stoljeća u vladarskoj ispravi Andrije III. Venecijanca (1290.-1301.). Vladar izdaje ispravu kojom “…knezu Gardunu koji se Gereben naziva.” za vjernu službu daruje posjed Hrašćina. Kako se ovaj obiteljski dodatak ranije nije spominjao u izvorima, a i knez je ovim dodatkom tituliran od strane vladara, izgleda kako je upravo u to doba obitelj imenu pridodala rečeni dodatak izveden iz imena vlastelinstva, odnosno utvrde. U prilog tvrdnji govori i podatak da se obiteljski pridjevak samo nekoliko mjeseci ranije, u papinskom pismu upućenom 23. srpnja 1290. godine banu i velikašima, ne spominje. Uslijed nedostatka pisanih izvora, ali i zbog slabe istraženosti postojećih, značaj i uloga grebenskih vlastelina u povijesti srednjovjekovne Kraljevine Slavonije slabo je poznata.

Fragmentarni podaci koji se nalaze u pojedinim zapisima samo potvrđuju kako je riječ o jednoj od najjačih velikaških obitelji, koja je vrhunac moći postigla na prijelomu XIII. u XIV. stoljeće. U prilog tome govori i već spomenuto pismo pape Nikole IV., od 23. srpnja 1290. godine, u kojem banu i velikašima preporuča svog legata, a između desetak velikaša naveden je i knez Gardun. Po svemu sudeći izgleda da je uspon ove zagorske velikaške obitelji vezan upravo uz promjenu na ugarsko-hrvatskom prijestolju te su posjednici grebenskog vlastelinstva podržali novog vladara. Svakako da je novi vladar trebao podršku, a u donacionalnom sustavu, koji je tada vrijedio, vladar je svoje vjerne pristaše i dobro nagrađivao.

To potvrđuju nastupajuće godine jer vladar izdašno dariva kneza Garduna i njegova brata Vukoslava, dodijeljujući im Medvedgrad i Kalnik te Hrašćinu. Vjerojatno je tada i knez Gardun uzdignut na rang velikaša, a u prilog tome bi mogao govoriti i prikaz s njegova grba koji, uz zupčasto kolo, sadrži i prikaz lava. Naime, lav je bio zaštitni znak Mlečana, a novi vladar je podrijetlom ipak bio Vencijanac, pa nije nemoguće da je Gardun u grb ugradio znak svoga zaštitnika, lik lava. Ujedno ova izdašna darivanja, na početku vladavine novog kralja, svjedoče da se Andrija III. želio okružiti jakim pristašama prijeko potrebitim u tim burnim srednjovjekovnim vremenima.

Osim toga, Gardun je dobio i porezni imunitet, odnosno oslobođen je banske “zalaznine” (obveza ukonačivanja kralja, odnosno bana-vladarskog zastupnika u Kraljevini Slavoniji) i dobio je pravo samostalnog ubiranja kunovine i drugih daća, sa njemu dodijeljenih posjeda.
Kako se obitelj knezova de G(e)reben širila i granala tako su i obiteljski posjedi, u XIV. i prvoj polovici XV. stoljeća, više puta bili izloženi unutarobiteljskoj diobi. Teritorijalni opseg grebenskog vlastelinstva, ali i obiteljskih posjeda u drugim dijelovima Kraljevine Slavonije zasigurno predstavlja jedno od zanimljivijih pitanja. Iako su, u izvorima, sačuvani fragmentarni podaci o stjecanju ili gubitku, odnosno prodaji pojedinih dobara opseg samog vlastelinstva nije poznat sve do kraja XIV. stoljeća. Tada se javlja dokument posvećen razdiobi grebenskog dobra, izdan od strane zagrebačkog Kaptola 5. lipnja 1399. godine, a koji sadrži sumarni popis svih naselja koja su ulazila u okvir ove feudalne gospoštije.

Izaslanik Kaptola u suradnji s Franjom de Zechen, sucem kraljevskog dvora, obavlja diobu vlastelinstva na dva jednaka dijela, a rečeni dokument svjedoči nam u prilog tvrdnji kako je Grebengrad predstavljao vlastelinstvo zavidnog teritorijalnog opsega. Ukoliko, prema dokumentu, pratimo granice utvrditi ćemo da se grebensko vlastelinstvo prostiralo na potezu od današnjih ruševina utvrde preko Hrašćine prema Jugu, do Huma Brezničkog i Visokog, a zatim na Sjever, prema Ključu zatvarajući krug kod današnjih ruševina. Sačuvani izvornik isprave, pohranjen u Arhivu HAZU, oštećen je upravo na mjestima gdje se imenuju grebenska naselja (villa, predium). Iz tog razloga ne mogu se sva identificirati, ali sigurno je da je krajem XIV. stoljeća u sklop vlastelinstva ulazilo dvadesetak naselja. Od njih su se u gotovo izvornom imenskom obliku do danas održala naselja; Madžarevo (Magyarlak), Zamlaka (Zamlacha), Gojanec (Gayawch), Beletinec (Beletynch), Radešić (Radosowch), Breznica (Breznicha), Vukovec (Wlchowch ?) itd. Neka su naselja, poput Brezničkog Huma (Lonya), kroz povijest promijenila ime, a neka su svakako i nestala.

Od prvih njenih posjednika, kneza Garduna s potomstvom ovaj je kraj prolazio burnu srednjovjekovnu povijest koja je bila obilježena bračnim i nasljednim katarzama, međusobnim sukobima grebenskih posjednika, ali i međususjedskim sukobima. U susjedstvu Grebengrada nalazio se crkveni red Ivanovaca, odnosno opatija Bela s kojom grebenski velikaši nisu bili u najboljim odnosima. Naime, u prvoj četvrtini XIV. stoljeća, između grebenskih posjednika i belske opatije izbio je krvavi sukob. Iako nam sačuvani izvori ne kazuju uzrok ovog sučeljavanja znamo da je ono bilo vrlo oštro te popraćeno neprijateljstvima, nepravdama, uništavanjima, ubijanjima i spaljivanjima, a završilo je međusobnim mirenjem sukobljenih. O tome nam tek svjedoči potvrdnica ugarsko-hrvatskog vladara Karla Roberta (1342.-1382.), izdana 13. prosinca 1322. godine u Temišvaru, kojom je vladar potvrdio izmirenje belskog priora Gerarda i generalnog priora reda Phylippa, s jedne strane, te Hektora Vukoslavova i njegova brata Punyka Grebenskog, s druge strane.

Grebengradski vlastelini rodbinski su bili povezani s nizom susjeda, poput obitelji Kastellanffy, vlasnici Bisaga, te Herkffy, posjednici nedaleke Zajezde, s kojima su i sklopili ugovor o međusobnom nasljeđivanju. Burnu srednjovjekovnu povijest pratili su mnogi sukobi, a osim već spomenutog “rata” s belskom opatijom grebenski knezovi su se vrlo često sukobljavali i parničili s Varaždincima. Bilo je i unutarobiteljskih sukoba. Sredinom XIV. stoljeća braća Petar i Lorand su, uz kraljevu privolu, iz dijela posjeda Hrašćina istjerali svoje rođake; Stjepana, Pavla i Dionizija. O tome nam svjedoči Ljudevitova vladarska isprava izdana 11. listopada 1361. godine u Budimu. No, da optužbe ipak nisu bile bez osnove potvrđuje nam i Ljudevitova odredba o poništavanju svih isprava koje su ti rođaci protiv, kako se kaže “okupatora dijelova posjeda istih” isposlovali. Naime, izgleda da su Punyk Grebenski ili njegovi sinovi, Petar i Lorand, sredinom XIV. stoljeća, a zbog nevjere prema kralju izgubili vlastelinstvo. Na takav zaključak navode nas isprave Ljudevita I. (1342.-1382.) izdane Petru Punykovom, kojima mu 1357. godine vraća posjed Zamlaku, a 1360. godine potvrđuje isprave svojih prethodnika te oslobođenje od svih podavanja kraljevskom fisku. Povod tome bila je vjerna i odana Petrova služba pri povratku jadranskih gradova ispod mletačkog jarma, a pothvat je uspješno okončan mirom u Zadru 1358. godine.

Ubrzo nakon toga, Lorand i njegov sin Nikola, pred zagrebačkim Kaptolom, sklapaju nagodbu s Lorandovim bratom Petrom, koji im potvrđuje neko svoje darovanje obavljeno pred stolnobiogradskim Kaptolom i daruje im posjed Zamlaku, a uglavljene su i odredbe o međusobnom nasljeđivanju, u slučaju smrti jednog od braće. Ubrzo po sklopljenoj nagodbi, kralj u Višegradu prihvaća 30. srpnja 1367. godine ugovor kojim Ivan Herk od Zajezde u slučaju smrti bez potomstva sva svoja dobra ostavlja Petru Grebenskom, bratu svoje supruge Ilke. 29. studenoga iste godine ove odredbe osnažili su, pred zagrebačkim Kaptolom, ugovorom o uzajamnom nasljednom pravu Pavao, malodobni Ivanov sin, te Petar i Lorand, braća njegove majke Ilke. Iz ugovora su jedino izuzeta dva posjeda koja su ranije namijenjeni Ivanovoj sestri Katici.

Svoj povijesni put Greben dalje nastavlja dolaskom grofova Celjskih i njihovog vojskovođe Ivana (Jana) Vitovca, a koji je posjed oteo Grebenskima krajem prve polovine XV. stoljeća. O njegovoj važnosti govori i podatak da je Vitovec uz obiteljsko ime dodao i pridjevak “de Gereben”. Za zagorskog kneza i bana Vitovca vrijedi još spomenuti da je 1467. godine započeo gradnju samostanske crkve Blažene Djevice Marije, u vlastelinskom trgovištu, Remetincu (danas župna crkva BDM Kraljice sv. Krunice), a čiju je gradnju, izgleda, dovršio Ivaniš Korvin ili njegova suruga Beatrix. Ubrzo, već 1469. godine knez Vitovec umire, a zbog nevjere kralj Matija Korvin (1458.-1490.) oduzeo je 1488. godine Vitovčevim sinovima Jurju i Ivanu vlastelinstvo i darovao ga svom nezakonitom sinu Ivanišu. Tada je, na početku dugogodišnjih i stalnih provala Turaka Osmanlija u ove krajeve, (V)Ladislav Hermanffy, slavonski podban i ugarski podpalatin, povratio vlastelinstvo svojih predaka. Bio je to posljednji izvorni grebenski vlastelin koji je 1481. godine, budući da nije imao potomstva, posinio Baltazara Batthyanya. Smrću (V)Ladislava Hermanffy de Gereben, 1490., godine ugasila se ova stara velikaška obitelj.

Po posvojiteljevoj smrti Baltazar Batthyany nije ušao u posjed grebenskog vlastelinstva već je ono preuzeo slavonski herceg i sin kralja Matije, Ivaniš Korvin. Baltazar je u posjed ogromne gospoštije ušao tek pred sam kraj XV. stoljeća, čime je udaren temelj moći ove obitelji u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Vlastelinstvo je stotinu i pedesetak godina, uz manji prekid za uzurpacije od strane bana Nikole Frankapana 1621./1622. godine, zadržala obitelj Batthyany. Udajom Elizabete Batthyany za Jurja Erdödya vlastelinstvo je sredinom XVII. stoljeća prešlo u posjed grofova Erdödy. Kraj srednjovjekovnog castruma nije poznat, ali utvrda svakako više nije u funkciji početkom XVIII. stoljeća budući da se, u izvorima zagrebačkog Kaptola, 1712. godine spominje kao ruševina (“…diruti castri Greben…”).

podijeli: